Ivica Buljan - NOVA ZEMLJA
Eto spoja- avangardni Krleža i avangardna Sajko koja mu je po senzibilitetu sestra....
- Reditelj: Ivica Buljan
- Kostimografkinja: Ana Savić-Geca
- Scenografkinja: Natalija Vujošević
- Muzika: DJ BEGOOD & DJ MONTECH
Miroslav Krleža - KRISTOFOR KOLUMBO
- Predrag Borilović
- Ivan Bezmarević
- Olivera Vuković
- Branislav Vuković
- Danilo Čelebić
- Dejan Ivanić
- Stevan Radusinović
- Dragan Račić
- Momo Pićurić
- Gojko Burzanović
- Sejfo Seferović
- Želimir Šošo
- Viktor Gatolin
- Zoran Vujović
- Muzičari: Filip Gavranović, Petar Dobričanin, Meša Kerović
Ivana Sajko - EUROPA
- Ljubica Barać Vujović
- Jadranka Mamić
- Dragana Popović
- Ana Vujošević
- Ivan Bezmarević
- Viktor Gatolin
Riječ režisera
Projekt "Nova zemlja" nastao je kao originalni kazališni poduhvat za Crnogorsko narodno pozorište. Rezultat je dugogodišnje prijateljske saradnje sa Branislavom Mićunovićem i Branimirom Popovićem još u vrijeme dok sam vodio Dramu splitskog HNK. U te četiri godine gostovali smo u Podgorici s predstavama „Baš Beton“, „Gospoda Glembajevi“ i „U agoniji“, a CNP je gostovao u Splitu. Već od tada smo razgovarali o terminu suradnje, da bi konačno sada našli vrijeme koje odgovara i meni i ovom teatru. Dogovarali smo se i o tome koji bi to tip predstave trebao biti. U početku smo razgovarali o nekoliko klasičnih tekstova, od Corneilleovog „Cida“ do Genetovih „Paravana“. Krenuli smo od nečeg što bi bilo prepoznato u profilu kuće, od neoklasičnih varijacija. Podrazumijevalo se, da čim su mene pozvali da režiram, da će to biti suvremena, autorska kreacija. Nisam razmišljao o hrvatskom tekstu, ta mi se zamisao u početku činila odbojna. Zbog bliskosti a i zbog razdvojenosti dviju sredina i kultura, to bi izgledalo kao neki sitni balkanski kolonijalizam. Doći i pokazati što to ima u hrvatskoj dramaturgiji i režiji.
Čitajući tekstove, vrlo smo brzo došli do Krleže, i vrlo brzo do "Kristofora Kolumba".
Krleža je ušao u izbor zbog toga što je i Mićunović rekao da bi volio da ovaj pisac bude igran u Crnoj Gori, zato što odavno nije bio na repertoaru ove scene, a s druge strane ja nikada nisam režirao Krležina djela. Tako je to bila stvar obostranog izazova. Kult Krleže posljednjih je godina u Hrvatskoj obnovljen. To neprestano produbljivanje uvida u njegovo djelo otvorilo je rizik upadanja u stereotipna tumačenja. Bio mi je draži onaj intimni, nevoljeni Krleža iz olovnih godina, od opet obožavanog barda.
U zamku stereotipa o tome kako se postavlja Krleža upada vrlo često i ona famozna prosječna kazališna publika. I samog sebe sam znao uhvatiti u klišejskoj adoraciji Glembajevskog ciklusa.
U Crnoj Gori osjetio sam zov avangardnog perioda, bunt i sokove Krležine mladosti, odnosno "Legendi". Postojao je i jedan samo naizgled zgodan razlog za "Kristofora Kolumba", jer tema „otkrivanja“ nove zemlje je sada i ovdje politički aktualna. "Legende“ i ona o Isusu i o Mićelangelu Buonarrotiju. Krleži čitava politika za koju se svjesno opredijelio, pa i njegova vlastita komunistička ideologija, ima vrijednost samo ukoliko postaje materijal umjetničke kreacije. Prema njegovom uvjerenju samo su autentične pjesničke objave u bilo kojoj umjetnosti, najvrijednije ostvarenje i najsnažniji dokumenti što ih čovjek može stvoriti u svom životu, iskazujući svoju ljudskost. Kolumba je Krleža posvetio Lenjinu kao iznimnom pjesniku, otkrivaču Novoga svijeta. Iako je kasnije posvetu odbacio, ostaje kao dokument jedne epohe u kojoj su Lenjin i Oktobarska revolucija dijelu mislećeg čovječanstva bili lučonoše. Danas me Kolumbo zanima kao pokušaj, ne potrage za kultom osobe, za novim Lenjinom, već kao pokušaj potrage za nedostajućom utopijom. Krležin Kolumbo sanja o tome kako će čovječanstvo odvesti do zvijezda, ali njegov genij koji nosi svijetlu viziju je poražen. Krleža ga razrađuje u svom tragičnom totalitetu, pa na kraju kaad rulja otkriva Novo kopno, Admiral prikovan na trupu svoje lađe uzvikuje „Laž! Narode! Sve je to laž! Svi tvoji viceadmirali i tvoji kontinenti, i tvoja kompaktna većina!“. Krleža me zanima kao lučonoša hrvatske avangardne umjetnosti i politike, kao umjetnik s ljudskom sviješću koji iz vremena legaliziranog kriminala sa svojim Kolumbom odlazi u daleku budućnost u kojoj će čovjek čovjeku biti čovjek.
"Kolumbo" je silan izazov, to je rijetko izvođen tekst od praizvedbe u Beogradskom dramskom pozorištu gdje je praizveden četrdeset godina nakon nastanka jer je vladalo uvjerenje da je neigriv i nekazališni komad do kultne Parove dubrovačke predstave. Meni su literarni „suhi“ tekstovi i autori od Seneke, do Cvetajeve, Pasolinija ili Elfriede Jelinek uzbudljiviji od realističnih lineranih tekstova koji me samo odbijaju. Čini mi se da tu nemam što raditi, naći ili otkriti.
Zatvoreni, poetski tekstovi su mi zanimljiviji, jer me tradicionalni prepisivački teatar ne zanima.
Taj nekad nevoljeni Krleža kojeg su svi prihvatili kao genija ali ga dugo nisu igrali nekako me vratio tekstu "Europa" Ivane Sajko. Svi bez iznimke, i oni koji se gnušaju scenskog moderniteta, tvrde da je odličan autor, ali njeni tekstovi se gotovo ne izvode u Hrvatskoj. I sam ne znam kako i gdje bih ga mogao postaviti u sredini koja uzima pravo monopola na pamet, na interpretacije. Tako me je splet misli od Kolumba vratio Europi, i ukazao na to da je Ivanin tekst fenomenalan dio jednog ludog hrvatskog rapsodičnog diptiha u Crnoj Gori. „Europa“ je ženska predstava koja zaokružuje pripovijest o potrazi za Novom zemljom. Europa je istovremeno konkretan i metaforički pojam (Europa je oteta i silovana grčka božica i naš kontinent). Europa je pitanje ženskog principa uopće, a s druge strane Europa je danas samo EU. Žudnja za ženom, žudnja za ulaskom, za penetracijom u Europino tijelo je motiv ove predstave. Što znači biti u Europi, a ne biti EU? Kolumbo je pak metafora preispitivanja „otkrića“ i suočenja s Novom zemljom. Ivana Sajko Europi umjesto Zeusa, za ljubavnika namjenjuje pustolova i ratnika, nekog Pukovnika iz današnjeg rata.
I eto spoja- avangardni Krleža i avangardna Sajko koja mu je po senzibilitetu sestra....
U siječnju u Mladinskom gledališču režiram komad „Jedna i druga“ kultnog njemačkog autora Botha Strauša, onda u INK u Puli Labićevu krimi’komediju „Slučaj iz ulice Lourcine“, pa u Francuskoj Pirandellove „Gorske divove“. Najesen u Slovenskom narodnom gledališču „Edipa“ Ive Svetine, i za kraj iduće godine u Litvanskom narodnom kazalištu u Vilniusu opet Krležu, ali ovaj put njegove Glembajeve.