Repertoarska politika
Crnogorsko narodno pozorište, otvoreno je ponovo u maju 1997. godine. Taj važan društveni događaj početak je potrage za novim identitetom teatra. Nakon godina stvaranja u neadekvatnim uslovima i sa narušenim kontinuitetom, uspostavljen je redovni repertoar i postignut jedan od osnovnih ciljeva – povratak publike...
Koncept otvorenosti prema novim tendencijama u teatru, ali i otvorenost za sve i prema svima, potreba za internacionalizacijom, ali i pažnja prema ovdašnjem, našem, ukoliko predstavlja kvalitet i korespondira sa principima koje zastupamo, učinio je da smo danas suvereni u prostoru teatarskih istraživanja.
U vremenu istorijskog državotvornog iskušenja, svjesni važnosti misije Crnogorskog narodnog pozorišta, stvarali smi kreativni ambijent, posvećeno držali do umjetničke samodiscipline i solidarnosti i, u takvom ambijentu, zastupajući visoke umjetničke kriterijume dostizali visoke umjetničke rezultate. Ova drama teatra zahtijevala je od nas stalno novu i novu energiju za delikatne pozorišno-političke izazove svakidašnjice i mi smo je, pokazuje se očiglednim, uprkos svim paradoksima stvarnosti i oporom tranzicijskom miljeu, uspješno nalazili.
Kad načinim šturi statistički osvrt, evo kako to izgleda: za proteklih deset godina, na zvaničnom repertoaru Crnogorskog narodnog pozorišta – dok smo jednovremeno profilirali i repertoar i publiku, uspostavljali pokidane kulturne i teatarske veze i osnaživali saradnju sa vrhunskim umjetnicima u Crnoj Gori i izvan nje, te sa crnogorskim generacijama koje su stasavale u nove teatarske profesionalce – izvedeno je hiljaduosamstotina programa, koje je pratilo gotovo onoliko gledalaca koliko naša država ima stanovnika. (Branislav Mićunović, „Obnova, uspon, decenija“).
Tokom posljednje decenije rada u novoj zgradi, u ambijentalnim uslovima koji omogućavaju ostvarenje raskošnijih projekata i realizaciju kreativnih ambicija višeg reda, CNP je, zahvaljujući i podršci šireg kruga spretno animiranih subjekata, ostvarilo zavidan umjetnički rezultat i svojim programima zadobilo internacionalna, pa i interkontinentalna priznanja, što je u značajnoj mjeri uzrokovalo nova interesovanja za Crnu Goru i njenu multikulturu. Od otvaranja novog zdanja CNP (maja 1997), na matičnoj sceni premijerno je izvedeno nekoliko desetina dramskih djela iz domaćeg i svjetskog repertoara. Dio tih projekata ostvaren je u koprodukciji s drugim teatarskim kućama i festivalskim ansamblima, ali i u tim slučajevima kreativni tim CNP imao je vodeću ulogu, tj. dao je dominantan doprinos. Toliko dramskih premijera i umnoženi broj repriza na matičnoj sceni, uz mnoga gostovanja pa do najvećeg svjetskog pozorišnog festivala u Bogoti, (Kolumbija), zavidan je bilans jednog promišljenog, pouzdano organizaciono i umjetnički vođenog pozorišnog kolektiva. Podsjećamo na važnije projekte CNP, ostvarene u posljednoj deceniji (o kojima sam ranije opširnije pisao) može da nekome liči i na samopohvalu, ali njihov produženi scenski život i visoke ocjene koje su zadobili na internacionalnim festivalima i u recenzijama domaćih i stranih pozorišnih kritičara – svjedoče o značajnim umjetničkim dometima, ali i o dobro koncipiranoj i visprenoj repertoarskoj politici rukovodećeg tima. Dramski projekti CNP, zasluženo odlikovani vrijednim i uglednim nagradama, služe na čast kući u kojoj su nastali, državi čiju kulturu predstavljaju, i Pozorišnom savjetu CNP (sastavljenom isključivo od stručnjaka) koji i formalno i neformalno učestvuju u radu i rastu ove kapitalne stvaralačke ustanove.
U ovoj prilici podsjećamo se samo na one projekte koji traju u memoriji ili na živoj sceni. To su: dramaturški inovirani «Gorski vijenac» (lik Vladike Danila tumači Branimir Popović), radikalno redukovana Ibzen-Mićunovićeva «Nora», «Lažni car» Mirka Kovača i «San o Svetom Petru Cetinjskom» (po motivima iz romana J. Brkovića) Mirjane Drljević – sve u režiji Branislava Mićunovića; Čehovljev «Galeb», kultna «Princeza Ksenija od Crne Gore»(u naslovnoj ulozi maestozna Mira Stupica), te «Montenegrini» i «Montenegro blues» - dramski tekstovi i režije Radmile Vojvodić; Oblomov i Kišova «Elektra» u adaptaciji i režiji Egona Savina, provokativni «Marko Miljanov» Novaka Kilibarde, te komedije «Kako se ko rodi» kralja Nikole i «Udadba» Đura Špadijera – u radikalnoj adaptaciji i režiji Blagote Erakovića; Molijerova «Škola za žene» Milana Karadžića, Šekspirova «Komedija zabune» u režiji Jagoša Markovića; «Malograđani» M. Gorkog i Čehovljev «Galeb» rediteljski revitalizovao Paolo Mađeli; «Tobelija» i «Otpad» Ljubomira Đurkovića u režiji Nicka Uppera, «Joneskomanija» Eduarda Milera i «Nova zemlja» Ivice Buljana, a tu su i predstave gostujućih crnogorskih reditelja Slobodana Milatovića i Božidara Đurovića, te inicijalne predstave mladih crnogorskih rediteljki Lidije Dedović i Ane Vukotić. Koliko dobrih uloga, inventivnih rediteljskih postavki, nove scenske muzike i efektnih scenografija!
Ne smijemo da prenebregnemo važnu činjenicu da je repertoarska politika nacionalnog teatra u ovoj deceniji zasnovana na njegovanju i promociji crnogorske dramske baštine i crnogorske savremene drame i da čini dostojnu trećinu repertoara. To su izvodjenja drama autora: Petra II Petrovića Njegoša, Nikole I Petrovića Njegoša, Đura Špadijera, Radmile Vojvodić, Ljubomira Đurkovića, Stevana Koprivice, Mirka Kovača, Veljka Radovića, Novaka Kilibarde, Mirjane Drljević, Milice Piletić, Vladimira Sekulića, Nenada Vujadinovića. (akademik Sreten Perović, „Obnova, uspon, decenija“).